Mit o Inani (2300 g.p.k. Sumer)
Mit o inani
Inspiraciju za ime Inana pronašla sam u mitu o istoimenoj kraljici koja se spušta u mračno podzemlje kako bi dublje spoznala sebe.
Ovaj mit zapravo predstavlja herojsko putovanje, simbolično gledano, putovanje na koje krećemo kada pomičemo vlastite granice, odlučujemo se za neki rizičan potez koji nam je potreban da narastemo kao ljudska bića, hrabro se suočavamo sa svojim egom, otpuštamo vlastite zablude i tvrdoglavosti…
Poznata primalja i edukatorica Pam England mit o Inani povezuje s putovanjem na koje kreću žene kada odluče postati majke. Prvi puta kada sam ga pročitala ostavio je velik dojam na mene pa bih ga voljela s vama podijeliti.
Inana je bila moćna žena, ratnica, kraljica, pjesnikinja, svećenica sedam hramova. Jednoga dana čula je poziv iz velikih dubina. Znala je da će odaziv poziv poljuljati njezin životni ritam i odnose te unijeti nesigurnost. Neko vrijeme je ignorirala poziv, htjela ga je odgoditi za kasnije ili izbjeći, mislila je da nema vremena i da ne zna kome će prepustiti svoje obveze dok je ne bude bilo. Poziv se uporno vraćao i vraćao pa ga je napokon prihvatila. I više nije bilo povratka. Cijelom dušom i tijelom počela se pripremati za putovanje.
Tako i mi, mnogo puta u životu čujemo poziv kojeg se bojimo, ali osjećamo da se moramo odazvati jer nas neće ostaviti na miru. Može to biti želja da promijenimo zanimanje ili izađemo iz odnosa, preselimo se u drugu zemlju ili postanemo roditelji. Može to biti i nešto puno jednostavnije kao npr promijeniti ginekologa koji nam vodi trudnoću jer nam se ne sviđa kako se ponaša prema nama ili reći prijatelju da nas je povrijedio. Sve su to situacije koje u nama izazivaju nelagodu i strah od nepoznatog, a opet znamo da moramo krenuti tim putem. Želja za majčinstvom može biti jedan od takvih poziva kojem se jednostavno ne možemo oduprijeti.
Skupila je sedam moćnih kraljevskih predmeta kako bi ju štitili na putu kroz nepoznato. Obukla je svoju najbolju odjeću, uredila frizuru i stavila krunu. Oko vrata je stavila ogrlicu od lapisa i blagoslovljene perle. Za zaštitu srca stavila je ratnički oklop. Oko ruke zlatnu narukvicu. Zaogrnula se kraljevskim plaštem, a u ruke uzela ravnalo i prsten od lapisa
Pozvala je svoju odanu savjetnicu Ninshubur – kraljicu istoka. Ninshubur je pokušala odgovoriti Inanu od putovanja jer se bojala da će biti odgovorna ako se kraljici što dogodi i bojala se da zbog toga njihovo prijateljstvo ne propadne. Inana se nije dala odgovoriti i znala je da će u ovu bitku morati sama.
Rekla je Ninshubur: „Draga moja prijateljice i savjetnice, ako se na vratim za 3 dana, uzmi svoj bubanj i okupi ljude da me glasno pozovu te otiđi kod trojice starješina i zamoli ih da mi pomognu da se vratim. Ne napuštaj me dok sam u podzemlju.
Vrata po vrata, Inana je ulazila sve dublje i dublje u podzemlje. To je bilo nepoznato mjesto. Nije znala put. Samo njena namjera osvjetljavala je put kroz taman i zavojit labirint. Kroz pragove milosti, terora i sumnje. Gola, ponizna, znojna i iscrpljena, Inana je puzala na rukama i nogama do zadnjeg praga. Shvaćala je da sve strategije koje su joj pomagale u gornjem svijetu ovdje ne funkcioniraju. Čuvar joj je uzeo sve osim jedne stvari – njene odlučnosti da učini što treba učiniti sljedeće. Shvatila je da je važno da ne uzmiče ona sama već da dopusti svojem strahu da on uzmakne. Ponirući duboko u sebe i slušajući se iznjedrila je veliku snagu i povezala se sa svojim unutarnjim resursima na koje je zaboravila, dok joj čuvar nije otvorio posljednja vrata.
I tamo, u najdubljem, najtamnijem mjestu od svih tražila je Bidua da joj da baklju, a on je rekao da joj ne treba baklja, neka se nauči vidjeti svojim unutarnjim očima, cijelim svojim tijelom i dušom. U tami, pronalazila je put svojim rukama i izgubila pojam o vremenu jer ne postoji vrijeme u ljubavi, u duši. Nije znala gdje je i koliko je blizu cilju. Pitala se tko je bez svoje krune, oklopa, narukvice, bez svojih planova… ovdje nije ni svećenica, ni kraljica pa čak ni pjesnikinja već samo ponizna hodočasnica ogoljena od svega s čime se poistovjećivala. Bidu joj nije uzeo jedino odlučnost da ustraje i da se voli bezuvjetno. Na kraju je puzajući na nogama i rukama ušla u najdublju špilju gdje je našla ljubav i vidjela onu koja ju je cijelo vrijeme zvala – svoju sestru Ereshkigal. Ereshkigal je vladala u podzemlju i uvijek je radila zabranjene stvari, one koje se Inana nikada ne bi usudila. U ovom transformativnom trenutku, osoba Inana je umrla, a sljedećim dahom opet je rođena.
U potpunoj prepuštenosti činu poroda ništa ne možemo kontrolirati i potpuno smo uronjeni u tamu nepredvidivosti i neočekivanog, ne možemo planirati, samo se prepustiti s vjerom u sebe da ćemo se uspjeti nositi sa sljedećim trenutkom. To je sve što je potrebno. A taj proces u nama zna biti zastrašujuć. U tom trenutku su sve žene iste – i odvjetnice i šefice i sportašice i kućanice i čistačice. To nema veze sa statusnim simbolom ili našim imidžem kakvim se prikazujemo u svijetu. Tu se susrećemo s nesputanom verzijom sebe koja se u ovakvom trenutku ne može sakriti pa mirna i plaha žena na porodu odlučno za sebe traži što joj treba, a ponosna i samostalna rodilja postaje meka i zahvalno prima pomoć ljudi oko sebe. U porodu jedan dio nas mora umrijeti – umire nevina žena i rađa se majka, kada prvi puta ugledamo oči svoga djeteta nešto se duboko transformira. Isto tako transformira se i otac koji promatra porod.
Prošla su tri dana i tri noći, a Inana se nije vratila kući. Ostala je između svjetova. Ninshubur je otišla starješinama. Prva dvojica nisu htjela pomoći. Krivili su Inanu za njenu sudbinu. Treći je pažljivo slušao i smislio plan. Od trojice starješina samo je on znao put natrag jer je on jedini bio u podzemlju i vratio se. Uzeo je dva saveznika, dao im vodu života i hranu života da odnesu Inani.
Kada je skupila snagu, Inana je počela čuti zvuk bubnjeva i poziv ljudi koji su dolazili odozgo i zvali ju je da se vrati svom životu. Inana je sumnjala da je vrijedna vratiti se i oklijevala je, ali se počela polako uzdizati.
Da bismo prošle kroz porod i oporavile se nakon poroda te se naposlijetku nakon mnogo godina vratile svom životu prije majčinstva, potrebna nam je podrška ljudi koji razumiju kroz što prolazimo, koji nas njeguju i pomažu nam i treba nam vremena i snage da se vratimo nazad u ovaj svijet i dođemo k sebi. Također, potrebno je da se prvo potpuno izgubimo u ulozi majke i samo služimo da bismo onda polako i nesigurno shvaćale da postoji naš život izvan uloge majke kojemu se želimo vratiti, iako mu se zapravo više ne možemo vratiti na isti način jer smo zauvijek promijenjene.
U povratku iz podzemlja na svakim vratima Bidu ju je pitao: „Tko si? Što znaš sada, a nisi znala prije silaska?“
Na svakim vratima čuvar joj je uzeo nešto što je pripadao podzemlju. Na prvim vratima uzeo joj je preokupiranost sobom i dao zahvalnost. Na drugim vratima uzeo joj je brigu i dao olakšanje. Na trećim vratima uzeo joj je san i dao izdržljivost. Na četvrtim vratima uzeo joj je stare dinamike odnosa i obnovio ih. Na petim vratima uzeo joj je optuživanje sebe i drugih i dao joj razumijevanje. Na šestim vratima zaustavio joj je um da se ne vrti. Na sedmim vratima uzeo joj je ponos i dao skromnost. Na osmim vratima uzeo joj je košaru u koju je sakupljala stvari i usmjerio joj pažnju unutra. Na devetim vratima skinuo je sa nje težinu cijele priče i dao joj mudrost.
Ratnica svećenica koja je krenula na ovo putovanje nije ista koja se s njega vratila jer silazak i uspon su promijenili Inanin um, tijelo i srce.
Iskustvo samog poroda, ali i majčinstva duboko nas transformira. Ne možemo reći koliko dugo će ovaj proces vraćanja starom životu trajati. U jednu ruku herojsko putovanje je sam čin poroda i odmah nakon njega vraćamo se nazad, promijenjene i osnažene iskustvom koje smo prošle. No, herojsko putovanje je i cijelo iskustvo majčinstva koje traje puno, puno godina. Takvo iskustvo uči nas da prestanemo biti okupirane sobom, da raširimo srce i zaista se otvorimo za ljubav na nekoj novoj razini za koju nismo znale da postoji. Uči nas da budemo izdržljive i otporne jer moramo biti tu za svoje dijete kroz bolesti, neprospavane noći, brige oko njegovog blagostanja. Mijenjaju se naši odnosi i prioriteti, kristaliziraju se prava prijateljstva od lažnih, odlučujemo sa kime ćemo kvalitetno provoditi vrijeme kojeg imamo sve manje. Otvaramo se za zahvalnosti i skromnost. Fokusiramo se i mijenjamo prioritete. I sve to čini nas ranjivijima, otvorenijima, mudrijima, suosjećajnijima. Sve nas to dubinski transformira baš kao i Inanu.
Herojsko putovanje prolazimo u velikim životnim situacijama, ali i u onim malim, svakodnevnim.
Ako nam je nalagodno prepustiti se tuđim rukama i biti ranjivi, a moramo na masažu jer nas bole leđa, taj čin nas može puno pomaknuti u smjeru odustajanja od svojih strahova, otvaranja za kontakt i povjerenje prema drugom ljudskom biću.
Ako želimo početi trčati i to nas ispunjava užitkom, ali nam je nelagodno da nas susjedi vide kako „pravimo budalu od sebe“ po kvartu – to je isto jedno malo herojsko putovanje. Svuda oko nas su prilike da rastemo, odustajemo od svog ega i idemo dalje u smjeru u kojem nam duša šapuće da želi ići.
Porod i majčinstvo je jedno ogromno herojsko putovanje i zbog samih fizioloških, hormonskih procesa koji se u nama odvijaju, prepuno prilika da rastemo u svojoj hrabrosti i ljubavi te postajemo bolje osobe.