Zašto se bebe rađaju bespomoćne, je li to greška prirode ili ipak prednost?
Bebe se rađaju vrlo nesamostalne i nespremne za život, a preživljavanje im ovisi isključivo o odraslim osobama koje se brinu za njih, za razliku od mnogih drugih životinjskih vrsta. Čak su i ostali sisavci, iako im preživljavanje ovisi o majčinom mlijeku, puno samostalniji i kraće ovisni o majci. Ovo zvuči kao neka nespretnost ili prirodna greška, ali možda i nije baš tako…
Kao prvo, da vidimo zašto se bebe rađaju tako bespomoćne. Naša najveća evolucijska prednost jest uspravan hod, ali zbog toga nam je zdjelica uža pa se beba se rađa dok joj je glava još uvijek dovoljno mala da prođe kroz žensku zdjelicu. Beba je tada još vrlo nesamostalna, a u usporedbi s drugim sisavcima, trebala bi se roditi nakon 18 mjeseci trudnoće kako bi sustigla njihove sposobnosti za preživljavanje po rođenju.
Stoga nas nakon takvog “preranog” rođenja čeka dugo djetinjstvo, dug period ovisnosti o skrbnicima. I tu dolazimo o priči o dugoročnoj prednosti ovakvog rođenja. Naime, svojem dugom djetinjstvu možemo zahvaliti nadmoćne mozgove koji nas izdvajaju od drugih sisavaca i zaslužni su za “uspjeh” naše vrste. Od ostalih sisavaca se razlikujemo po sposobnosti planiranja, predviđanja, rješavanja problema, strategijama, samokontroli, usmjeravanju pažnje i slično… Da bismo sve to naučili potrebno je vrijeme, a to vrijeme je naše rano djetinjstvo.
Kada se beba rodi njen mozak sadrži oko 100 bilijuna neurona, ali ono što nedostaje jesu sinapse, neuronski putevi kojima se povezuju neuroni, a upravo o broju tih veza ovisi naša inteligencija i sposobnost razmišljanja. To povezivanje neurona događa se izvan maternice, kroz socijalne interakcije s drugim ljudima koje nismo mogli imati u utrobi, i to vrlo intenzivno u ranom djetinjstvu. Mozak dvogodišnjeg djeteta ima skoro pa isti broj sinapsi kao odrasla osoba. To ne znači da se mozak razvija samo u prvim godinama života, jer on je plastičan i razvija se cijeloga života, već da je taj razvoj u ranom periodu nevjerojatno intenzivan.
Ako se beba osjeća sigurno i zbrinuto, a raste u toplom obiteljskom okruženju stvorit će veći broj sinapsi. Na to utječe nošenje bebe, masaža, razgovaranje s njom, koža na kožu, nježan dodir, pozitivan pogled uz smiješak, autentičan roditeljski miris, stimulacija bebinih osjetila i intelekta raznim igračkama, iskustvima, izazovima… Sve ono što bebu smiruje i daje joj osjećaj pripadnosti, voljenosti i sigurnosti te ju stimulira i zadovoljava njenu znatiželju.
Dolazimo do zaključka da se ljudski mozak ne izgrađuje u potpunosti u majčinoj utrobi s razlogom jer, da bi se razvio u svojem punom potencijalu, za njegov razvoj nije važna samo biološka već i socijalna komponenta te vrijeme. To znači da ženska zdjelica nije premala, preuska i neadekvatna već baš onakva kakva beba treba biti da bi se beba rodila. To također znači da, iako je skrbiti o bespomoćnim bebama prilično zahtjevno, mi roditelji nismo žrtve neke greške okrutne prirode već važan i odgovoran kotačić u razvoju naših potomaka i unapređivanju ljudske vrste kao takve.
Photo: Unsplash