Za mene je doula jako širok pojam, a najbolje ga opisuje upravo njegovo direktno značenje – žena koja služi. Doula služi ženi onako kako joj treba, a to je svaki puta drugačije, prilagođeno ženi i njenim potrebama toga dana. To može biti samo tiha podrška, beskrajni razgovor, masaža koja traje i više sati, skuhana juha, pospremljena kuća, rame za plakanje ili zajednički smijeh. Sve se svodi na držanje prostora u kojem se žena osjeća sigurno kako bi se prepustila trudnoći, porodu ili majčinstvu. Ili bilo kojem drugom životnom razdoblju.
Doule su nekada bile žene iz sela, prijateljice, rođakinje, majke, svekrve, a danas su plaćene profesionalke koje na izgled ne rade ništa, ali njihov angažman znači beskrajno puno… U društvu gdje se često vrednuje samo određena vrsta uspjeha – intelektualna postignuća, visoko obrazovanje, uspjeh, zarada, ambicioznost, probitačnost… ponekad je teško percipirati emocionalni rad kao vrijedan rad. A doule prvenstveno nude emocionalnu podršku, iako i informiraju i fizički se angažiraju kroz dodir i masažu.
Da bi doula bila doula mora biti prisutna u trenutku, tiha, nevidljiva, dobro opažati i biti u potpunosti posvećena ženi i njenim potrebama. Da bi to mogla, prilikom ulaska u ženin prostor, ispred vrata mora ostaviti svoje porodno iskustvo, svoj svjetonazor, svoj identitet, svoja mišljenja i stavove…. To je stanje prisutnosti i usredotočenosti koje je nenaporno, tečno i prirodno. Zvuči jednostavno i u njemu je prilično lako bivati, ali zapravo nije nimalo jednostavno. Bivanje u tom stanju se savladava godinama i ono nema plafona, uvijek se može ući još dublje. Kroz to iskustvo, doula uči o sebi, promatra što ju sve sputava da bude bezrezevna podrška i bivajući sve prisutnija u svojem poslu, biva sve potpunija osoba. Neke stvari moraju nestati – osuđivanje, nestrpljivost, ego, požurivanje, moraliziranje, pretpostavljanje, projekcije… a neke moraju zablistati, neću reći nastati jer ih svi već imamo, samo im treba dati više prostora, a to su strpljenje, poniznost, skromnost, suosjećanje, vjera, intuicija…
Da bi dobro služila doula mora duboko suosjećati, a opet zadržati određen odmak kako bi mogla držati prostor za majku. Zato za svoje žene kaže da su joj klijentice. Mora znati gdje ona počinje i završava, a gdje počinje i završava njezina klijentica, i to opet, da bi dobro služila. Doulama se ipak može dogoditi da budu preplavljene ženinim iskustvom. Zato doule imaju druge doule, i to im je jako važno.
Doule ne postaju doule zbog ikakvih površnih razloga poput zarade, slave ili uspjeha. Toga u ovom poslu baš i nema. Ali ima puno unutarnjeg zadovoljstva, osjećaja svrhovitosti i ispunjenja koji su jači od cjelonoćnog i cjelodnevnog dežuranja, neprospavanih noći, neizvjesnoti i velike odgovornosti koju često osjećaju.
Doule žive u srcima svojih klijentica i obrnuto, a to je neka neobjašnjiva veza koju razumiju samo one koje su imale sreću da ju osjete.
O doulama se često priča negativno i s nerazumijevanjem i vrlo je nezahvalno braniti profesiju doule jer ju je teško i objasniti. Tko shvati, shvati odmah, a tko ne shvati, tu nema previše pomoći. No, to je zapravo potpuno nebitno. Visoko mišljenje o sebi i želja za odobravanjem su još jedne od stvari koje doula treba ostaviti pred vratima…
