Povijest tuge u babinju
Ono s čime se najviše susrećem u babinju jesu majčine duboke i intenzivne emocije, često u intenzitetu za koji nije mislila da je moguć, njeno opiranje takvim emocijama pa i sram zbog osjećanja istih.
Tu je strašna praznina koju uzrokuje bespomoćnost i potreba za podrškom drugih žena, obitelji i šire zajednice i često potpuna neosvještenost te potrebe. Da, u postpartumu nam treba fizička pomoć, netko da nam skuha i pospremi, zamota nas u toplu dekicu i doda tu juhicu. Netko da pripremi bebi bočicu, pomogne nam oko dojenja i opere bebinu posteljinu i robicu. Netko da nas izmasira, nahrani i pobrine se za naš oporavak. A najviše netko da nas posluša, kaže sve je u redu, sve je normalno što osjećaš, normalno je da si ranjiva i da ne znaš što bi, učiš i upoznaješ svoju bebu, ide ti fantastično i samo tako nastavi.
Žene su često zatečene koliko im je teško potražiti pomoć jer bi onda morale priznati da im pomoć treba, da ne mogu same i da su ranjive. Izgleda da u našem društvu postoji neki prešutni dogovor da žena jednom kada postane majka mora biti čvrsta, hrabra, samostalna, savršeno posvećena bebi, a opet sve radi sama i sve konce drži u rukama. Kao da se od nje očekuje da bude super žena. A istina je jaaaako daleko od toga. I to nije novost, uvijek je bilo tako. Sve stare kulture su bile svjesne koliko je rani postpartum osjetljivo vrijeme za mladu majku i stoga su imali niz rituala kojima su se brinuli za nju. Kao prvo, majka nikada nije bila sama, već okružena drugim ženama iz obitelji i susjedstva, masirali su je i povijali, držali na toplom, pripremali posebnu hranu, čajeve i druge napitke…
Sav taj pritisak modernog društva na majku da mora biti savršena i samostalna izaziva kod mnogih žena sram, osjećaj da su podbacile i da nisu dobre majke zato što se osjećaju preplavljeno emocijama, tužno, usamljeno, a često bez kapaciteta da se odmah zaljube u svoju bebu.
No, sve te emocije su potpuno normalne. Razmislite samo kroz kolike promjene prolazi majka. Fizičke promjene nakon poroda su ogromne, cijelo njeno tijelo se 9 mjeseci mijenjalo i prilagođavalo da bi se pripremilo za porod – događaj u kojem se razmiču kosti i organi, a mišići maternice rade nevjerojatno zahtjevan posao istiskivanja bebe na svijet u kojem potroši energije kao da je istrčala maraton. Nakon toga se porodi i posteljica te ostavi ranu veličine tanjura na maternici. Zamislite samo što sve tijelo treba učiniti da takva rana zacijeli. Naravno da joj je potrebno mirovanje i pomoć. A još ako je u pitanju bio carski rez! Nitko ne očekuje od prosječne osobe da nakon abdominalne operacije u roku od par dana hoda, posprema kuću i ide na posao. A od majki se nakon poroda iz nekog čudnog razloga upravo to očekuje.
No, fizičke promjene su samo dio priče. Hormonalne i emocionalne promjene su ogromne. Majka je izložena hormonima kroz cijelu trudnoću, na porodu su oni na svojem vrhuncu, a nakon poroda se događa još niz promjena popraćenih emocionalnim trubulencijama.
Događa se svojevrsno rušenje starog identiteta, raspad svih ideja koje je žena imala o sebi, svih uloga s kojima je bila poistovjećena (poslovna žena, ljubavnica, prijateljica…). Stari život nepovratno odlazi, njeno vrijeme više nije njeno, njeno tijelo više nije njeno, njen san i odmor više nisu njeni… Sve to mora se srušiti, sve se to mora oplakati i otpustiti da bi se stvorila nova žena, majka, ona koja ima nevjerojatne kapacitete da osjeća, duboko osjeća, povezuje se i brine za bebu. To ne može nitko tako snažno i instinktivno kao majka. Ona kao feniks izranja iz pepela svojih očekivanja, nada, zabluda, očekivanja okoline i susreće se sa novom sobom. Ta nova samo djeluje kao da ne drži konce u rukama, kao da se raspada. Zapravo se raspada s razlogom, sva ta ranjivost i dubina svega što osjeća itekako ima svrhu. Svrha je izgradnja duboke emocionalne inteligencije koja je na razini instinkta i potrebna je da se dobro pobrine za bebine potrebe. Jer beba ne zna reći i objasniti, bebina je nasušna potreba da ju se osjeti. A kako će majka osjetiti bebu ako ne može osjetiti sebe? Kako će se moći usuglasiti s tako ranjivim i bespomoćnim bićem ako se ne poveže sa svojom ranjivošću i bespomoćnošću?. A kako će to učiniti ako se sve te emocije ne prenaglase toliko da ih više ne može izbjeći. Zato je potrebno da majka nakon poroda bude ranjiva i uhvaćena u sigurne ruke njezine podrške, da bude njegovana, mažena i utješena baš kao što se od nje očekuje da njeguje, tješi i mazi svoje novorođenče.
I tu je onda ta tuga, vječna tuga koju su osjetile sve naše pretkinje, tuga što se život mora srušiti da bismo rodile novi život i postale majke, tuga zbog osjećanja svih ponora i dubina, tuga što više nismo što smo prije trudnoće bile, a u novije vrijeme i tuga što kroz to prolazimo same ili uz puno manje podrške no što naše naslijeđe traži na nekoj kolektivnoj, svepovezujućoj razini…
Photo: Unsplash